Nikad nisam mislio da ću se početi baviti destilacijom alkohola i proizvodnjom brandy-a, iako smo oduvijek imali mali vinograd, a i od malih nogu sam pomagao pri pečenju rakije od šljiva. Tada, prije četrdesetak godina, voćnjaci u slavonskim selima nisu imali oblik plantaža s kosilicom pokošenim travnjacima. Bila su to visoka, neobrezana stabla s neurednim granama, ispod kojih su rasli buseni trave i mladice šljiva, od kojih bi nakon košnje ručnom kosom ostali oštri šiljci, između kojih nije bilo ugodno koračati. Privatni vinogradi su uglavnom bili oblikovani na način da su se trsovi vezali uz drveno kolje, a tek rijetki, veći vinogradi su bili postavljeni u obliku plantaža.
Danas naš voćnjak i vinograd izgledaju potpuno drugačije, prvenstveno zahvaljujući mojim roditeljima koji su se nakon umirovljenja, posvetili njihovom uređenju u čemu istinski uživaju. I vinograd i voćnjak danas izgledaju besprijekorno, gotovo da se može reći da je „svaka travka na svom mjestu“. Nije to veliko, tek nešto više od onoga što je dovoljno za podmirenje obiteljskih potreba. U voćnjaku je dvadesetak stabala krušaka od kojih ispečemo rakiju za osobne potrebe, a berbe grožđa su nam prilike za okupljanje šire obitelji. Sama berba bi trajala tri-četiri sata, iako se vinograd mogao realno obrati i za upola kraće vremena, no bitno je druženje, a sam posao je u drugom planu.
Točka preokreta se dogodila kada je vinograd došao u puni rod. Te godine nam je ostalo nekoliko stotina litara vina viška, kojeg nismo mogli prodati ni po najnižim cijenama. Razočaranje je bilo veliko i roditelji su po prvi puta posumnjali u smisao toga što rade te su čak pomišljali zapustiti vinograd. Nisam nikako to želio dopustiti, jer sam znao koliko im vinograd znači, koliko su truda u njega uložili, a najbitnije od svega je bilo to što ih je rad u vinogradu držao vitalnima, tako da napuštanje vinograda nikako nije bila opcija koju bih prihvatio. Morao sam naći načina kako da nastavimo obrađivati vinograd i da u tome vidimo smisao.
Kako smo i ranijih godina od preostalog stolnog grožđa pekli lozovaču, predložio sam da i od viškova vinskog grožđa ispečemo rakiju. Nisam imao nekakvu dugoročniju viziju pa sam oca nagovarao argumentima da je rakiju lakše čuvati od vina, a i trebao nam je manji volumen posuda za čuvanje. Otac se prvotno protivio ovoj ideji, jer je pojam rakije loze za njega bilo nešto što se po selu jeftino prodavalo na crno u litrenim bocama. Međutim, kako nije bilo alternative u konačnici je pristao.
Osobno sam ljubitelj žestokih pića odležanih u hrastovim bačvama pa sam predložio da ispečenu rakiju ostavimo godinu dana u bačvi od slavonskog hrasta. Rezultat je bio brandy zlatne boje, ugodnih aroma i okusa, a pozitivni komentari su pristizali od svih prijatelja i poznanika koji su ga probali. Inicijalno proizvedenih sedamdesetak boca je brzo podijeljeno i potrošeno, tako da smo potaknuti pozitivnim kritikama, odlučili sljedeće godine proizvesti dvjestotinjak boca. Pomalo netipično je bilo to što smo bazni destilat proizvodili od frankovke, crne sorte s kojom smo jedino i raspolagali, dok se brandy-ji i cognac-i uglavnom proizvode od bijelih sorti grožđa.
Da bi sve bilo u skladu s propisima, osnovali smo destileriju, prijavili je carinskoj upravi i svim ostalim nadležnim tijelima. Paralelno, odabrali smo bocu i način čepljenja, a brat koji je diplomirani dizajner, prihvatio se dizajna etikete. Inicijalna ideja je bila da etiketa bude u kraljevski plavoj (royal blue) boji sa zlatotiskom otisnutim tekstom i logom, no prije toga, trebalo je odrediti i naziv branda.
Osobno, volio sam uzeti čašu brandy-a na kraju dana, kako bih se opustio, razmislio o onome što se kroz prethodne dane događalo te napravio planove za dane koji slijede. A kada pogledam u prošlost, gdje sam bio, razmislim o budućnosti i čemu stremim, vidim da je ljudski život ustvari, proces kreacije neke nove vrijednosti.
„Sometimes you need those moments of tranquility to reflect over the past times and let your dreams and longings visualise in your mind…“
Nekada tri koraka naprijed pa dva nazad, ali u konačnici, uvijek prema nečem novom, dobrom za bolji i radosniji život. Vjerujem da bi velika većina ljudi isto mogla reći i za svoje živote i za njihova stremljenja.
„Magnum Opus“, alkemijsko „Veliko Djelo“ proces je u kojem alkemičari nastoje pretvoriti tvar u zlato. Zar ne radimo to i u svojim životima – svojim djelima pretvaramo nešto manje vrijedno i manje savršeno u nešto vrjednije, savršenije? Zar to ne radi i vinova loza? Tlo -kamen i blato iz kojeg niče – uz pomoć vode, sunčevog svjetla i topline, pretvara u savršenstvo grozda?
Zadnji stupanj „Magnum Opusa“ u kojem se vrši završna pretvorba u zlato, naziva se „Rubedo“, prema latinskoj riječi za crvenilo. Zbog svojih nijansi i s obzirom da predstavlja konačni rezultat naših napora, Rubedom smo nazvali brandy kojeg proizvodimo. Nije više bilo dvojbi oko odabira boje za etiketu i kraljevski plava je zamijenjena grimizno crvenom.
„Rubedo evokes memories from the past and inspires visons of the future“
Dvjesto boca je brzo planulo pa smo sljedeće godine udvostručili proizvodnju. Treće godine opet na osamsto boca. Sada smo na tisuću, a sljedeće će biti tisuću petsto. Dobre pozitivne povratne informacije nisu prestajale stizati. Cijela obitelj – roditelji, brat, supruga, djeca – svi su postali entuzijastični oko Rubeda i svatko je bezrezervno davao doprinos na svoj način.
Kako više nismo imali dovoljno svog grožđa, počeli smo ga kupovati od jednog partnerskog obiteljskog gospodarstva iz vinograda s iste pozicije, tek stotinjak metara udaljenog od našeg vinograda. Izdaci su počeli rasti i iako smo ih uspjeli pokrivati s prihodima od prodaje prošlogodišnje proizvodnje, svako daljnje ulaganje je predstavljalo sve značajniji rizik. Nismo poznavali tržište, prodavali smo uglavnom preko poznanstava i teško je bilo procijeniti u kojem smjeru bi se cijeli poduhvat mogao razviti. Iako su kritike bile dobre, s obzirom da su dolazile od prijatelja i poznanika, trebalo ih je uzeti s dozom rezerve, kako bi se izbjegla eventualna subjektivnost. Morali smo biti sigurni da to što radimo stvarno i vrijedi pa je supruga predložila da pošaljemo Rubedo na međunarodno ocjenjivanje.
Inicijalno smo Rubedo planirali poslati na jedno natjecanje u Njemačku, no tada sam upoznao našeg vrsnog sommeliera Aleksandra Noršića kojemu se Rubedo također svidio. Predložio mi je da Rubedo pošaljemo na International Wine and Spirit Competition (IWSC) u London, jedno od najprestižnijih godišnjih ocjenjivanja vina i žestokih pića, na kojima se ocjenjuju stotine pića iz cijelog svijeta. Sam proces kušanja i ocjenjivanja se vrši na način da više sudaca kuša isto piće, ne znajući pri tome o kojem piću ili proizvođaču se radi („blind tasting“), tako da je objektivnost pri ocjenjivanju zajamčena. Sva pića koja su inicijalno ocjenjena s 90 i više bodova se ponovno kušaju „na slijepo“, kako bi se potvrdila njihova kvaliteta.
Objava rezultata je zbog epidemije COVID-a 19 odgađana u nekoliko navrata. U početku, bio sam prilično miran oko ishoda ocjenjivanja, ne mareći previše za to, no kako se rok objave rezultata bližio, počeo sam razmišljati o tome što će biti s Rubedom ako ne dobijemo nikakvu nagradu, kao da je to samo po sebi bilo zajamčeno? Dva – tri tjedna prije konačne objave rezultata sam sam sebe tješio i razmišljao u stilu „pa dobro, ako i ne dobijemo nikakvu nagradu i dalje će biti ljudi kojima će se Rubedo svidjeti“. Nekoliko dana prije objave rezultata, svaki put kada bih pomislio na natječaj od neizvjesnosti sam osjećao napetost i grčilo me u želucu J.
Spremali smo se na godišnji odmor, kada je početkom kolovoza 2020. godine stigla obavijest od IWSC-a da je Rubedu dodijeljena srebrna medalja. Mislim da u tom trenutku, a i tjednima kasnije, nismo bili svjesni o kakvom se postignuću i priznanju radi. Tek kasnije sam saznao da je od hrvatskih pića u ovoj kategoriji takvo priznanje prije nekoliko godina dodijeljeno još samo jednom brandy-u, proizvedenom od jednog velikog hrvatskog proizvođača. Do sada, zlatna medalja za brandy iz Hrvatske, koliko je meni poznato, na IWSC-u nije još dodijeljena nikome.
I što sada? Imamo proizvod iznimne kvalitete, kojeg proizvodimo u premaloj količini da bi se od njega moglo živjeti, a prevelikoj da bismo ga sami mogli prodati i povratiti uloženo. Stoga smo se okrenuli traženju partnera za distribuciju i prodaju pa smo počeli suradnju s distributerom Lu-Ma Ekskluziv d.o.o. iz Zagreba, koji nas ekskluzivno zastupa na području Republike Hrvatske. Prisutni smo i u „Vrutku“ te u nekoliko vinoteka i dućana u centru Zagreba. Otvorili smo i svoju internetsku trgovinu na www.rubedo.hr/shop, trenutno namijenjenu za prodaju samo na teritoriju Republike Hrvatske. Također smo u preliminarnim dogovorima za izvoz Rubeda na jedno od Europskih tržišta. Istovremeno, tražimo financijska sredstva kojim bismo sagradili destileriju većeg kapaciteta za koju već imamo zemljište u Feričancima, rodnom selu Rubeda. Prvenstveno ciljamo na bespovratna sredstva namijenjena za razvoj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava te na kredite s niskim kamatnim stopama, namijenjenim malim gospodarstvenicima za širenje poslovanja.
Možda najveći izazov kojeg vidimo ispred sebe je da se brandy-u ponovno vrati status kojeg zaslužuje, a kojeg je na ovim prostorima nezasluženo izgubio. To se prvenstveno dogodilo zbog toga što su se u prijašnjim vremenimana tržištu pojavila razna pića koja su nazivana brandy-em, a to u stvari ni po deklaraciji, a još manje po kvaliteti nisu bila, čime je napravljena znatna šteta cijeloj porodici proizvoda. Uvođenjem europske regulative, mnoga od tih pića se više ne smiju nazivati brandy-em.
autor teksta: Tomislav Đuroković
vlasnik destilerije „Gjurokovics“
adresa: Ladučka ulica 36B
10000 Zagreb-Hrvatska
email: rubedo@rubedo.hr
www.rubedo.hr
