Oduvijek su ljudi imali potrebu sakupljati. Prvo je ta potreba bila povezana s pukim preživljavanjem pa se sakupljala hrana koja je to omogućavala, a višak se pohranjivao na skrovitim mjestima znanima samo užem krugu ljudi. Sakupljalo se i nejestivo u svrhu samozaštite ili za potrebe lova i uzgoja. Vjerojatno se sakupljalo i ono nefunkcionalno o kojemu nije ovisilo preživljavanje, ali je doprinosilo kvaliteti života, dakle sve ono lijepo iz prirode i okruženja što je imalo estetski karakter i uljepšavalo je ljudima svakodnevni život. Kvaliteta života bila je bolja ako su ljudi više u životu uživali.
Tako je nastala i sasvim posebna potreba-potreba za uživanjem za Hedonizmom. Život nije neprekidno uživanje, jer život je i odricanje, trud, znoj i suze. Život se sastoji i od manje lijepih trenutaka, onih koji dovode do tjeskobe i nelagode, ali i ove se situacije lakše prebrode ako postoje i one druge u kojima uživamo. Dakle, uživanje ili Hedonizam ustvari su naša prirodna i ljudska potreba pomoću koje se lakše nosimo s izazovima svakidašnjeg života. To je ustvari naš obrambeni mehanizam pomoću kojega štitimo svoje mentalno zdravlje od onih teških i bremenitih situacija s kojima se teže nosimo. I zato hedonizam ili uživanje u pojedinim životnim situacijama nije stvar luksuza nego je stvar potrebe.
Ljudi su oduvijek imalu potrebu sakupljati!
Niti danas nije bitno drukčije nego što je bilo u prošlosti, jer i danas ljudi štošta sakupljaju, a to sakupljanje može često biti i toliko strasno (prožeto užitkom) da u drugi plan stavi mnoge druge oblike ponašanja čovjeka, pa treba biti oprezan da čovjek ne dovede u pitanje svoje normalno funkcioniranje ili ne ugrozi egzistenciju svoje obitelji ulaganjem previše vremena ili novca u hobi. Sakupljanje pojedinih stvari u sferi je hobija, a hobije je najbolje financirati viškom novca ili razmjenom, prodajom i kupnjom stvari koje sakupljamo.
Sakupljati se može bilo što, jer svako sakupljanje može nekome biti izvor ugode u životu. Ponekad je sakupljanje užitak samo po sebi, jer sam čin čovjeka dovodi u stanje ugode. Međutim, ponekad je sakupljanje pravi znanstveni pristup, jer se uz samo sakupljanje i stvaranje kolekcije hobista ujedno upoznaje i s namjenom predmeta koje sakuplja, njihovim porijeklom, sastavom i građom. Tada predmete koje sakuplja slaže u osmišljene kategorije, bira ih po sasvim određenim i unaprijed definiranim kriterijima. Tako nastaju kolekcije koje pričaju priču o predmetima koji se nalaze u kolekciji.
Koliko i do koje mjere hobi koji uključuje sakupljanje može biti sustavan i osmišljen objasnit ću na svojemu primjeru. Naime, ja sam kolekcionar lula za pušenje i ovim se hobijem bavim već gotovo 35 godina. U tome sam razdoblju sakupio kolekciju od otprilike 120 lula. Netko će pomisliti zar samo 120 primjeraka u tolikim godinama sakupljanja? O tome se zapravo ovdje i radi-o hobiju koji uključuje nekoliko faza, a sakupljanje lula kao predmeta samo je jedna od njih.
Prva moja faza je bila istraživanje interesa za predmete koje sakupljam, trajala je prvih nekoliko godina, a bila je potaknuta ostavštinom nekoliko lula od moga djeda!
To je bilo razdoblje mojega života u kojemu još nisam bio financijski samostalan i moja kolekcija nije mogla neobuzdano rasti-mogao sam si priuštiti tek pokoji primjerak lula i to onih „običnih“ i jeftinijih. Kad je već bilo tako, ovo sam razdoblje iskoristio kako bih se što bolje upoznao sa svojim predmetima želje i interesa: istraživao sam po antikvarijatima i sajmovima, gledao, učio iz literature… ustvari sam razvijao koncepciju prema kojoj sam tek koju godinu kasnije, a tako je ostalo i do danas, počeo graditi svoju kolekciju. U sljedećoj sam fazi, kada sam se financijski osnažio, započeo izgrađivati kolekciju.
Međutim, to nije bio stihijski proces, jer nisam u kolekciju uvrštavao sve lule do kojih sam mogao doći, a po sajmovima možete za malo novca doći do velikog broja primjeraka. Ne, imao sam sasvim jasnu ideju da želim kolekciji koja će se sastojati od ne velikog broja primjeraka lula, ali koje će biti dobar presjek povijesnog razvoja lula, osobito od srednjeg vijeka na ovamo, kao i pokazatelj od kojih su sve materijala lule kroz povijest do današnjih dana izrađivane. Također, vrlo mi je važno bilo da obuhvatim i što više lula različitog geografskog porijekla, dakle iz različitih krajeva svijeta. Jako mi je bilo interesantno da te lule budu korištene, znači da ih je netko već upotrebljavao.
Zašto? Naime, kao psihologa profesionalca zainteresirao me ovaj aspekt prema kojemu svaka (korištena i pušena) lula priča priču o svojemu korisniku ili prethodnom vlasniku, jer promatrajući ju možete zamišljati život koji je već živjela negdje drugdje prije vas, možete promišljati o prošlim vremenima kojih je ona svjedok, možete učiti povijest i promišljati o međuljudskim odnosima nekada i sada.
Već sigurno naslućujete, čitajući ove retke, kako se užitak i ugoda u mojemu hobiju ne odnose samo na puko sakupljanje predmeta (u ovome slučaju lula), već i dublje promišljanje o prošlim vremenima i ljudima te o tome kako ono što je bilo je negdje i nekada ustvari djeluje na ovo što je ovdje i sada.
Fotografije lula koje ću pokazati možda će vam dobro oslikati ono o čemu promišljam i što sam pokušao objasniti!
Na primjer na prvoj se slici nalazi glinena lula iz Prve hrvatske (jugoslavenske) tvornice lula. Lula je oštećena, manjih je dimenzija i netko bi rekao da uopće nije atraktivna. Međutim, ona priča jednu važnu priču o jednoj obitelji koja je u Našicama u Hrvatskoj, tamo 1920-tih godina osnovala i vodila, istina vrlo kratko (tek 2-3 godine), prvu tvornicu lula na ovim prostorima. Ova lula dakle priča jednu obiteljsku priču s jasnim lokalnim značajem. U smislu mog hobija, njezin izgled i namjena, ovdje su u sasvim drugom planu.
Sljedeća lula je vizualno sasvim drukčija od prethodne. To je afrička lula meni nepoznatog porijekla, ali je napravljena od kombinacije različitih materijala. Vizualno je vrlo atraktivna, velikih dimenzija, gotovo je nezgrapna i vjerojatno vrlo nespretna za korištenje. Ova je lula za moj hobi značajna jer me je u mislima odvela u Afriku u kojoj nikada nisam bio, a u kolekciji je dominantna, estetski i vizualno jedna od atraktivnijih.
Treća je lula od kamena, vjerojatno egipatska i obredna, s jasno vidljivim ankh simbolom vječnog života i besmrtnosti. Ona priča priču o nadanjima i strahovima ljudi, vjerom u vječni život i nakon života. Ističe se od ostalih lula u mojoj vitrini s lulama jer intrigira, sasvim je neobična, gotovo da se uopće ne uklapa u sliku koju prosječna osoba ima o lulama. Ona iznenadi gotovo svakoga tko promatra kolekciju i često potakne diskusiju dublju od samoga hobija, duboku gotovo kao život sam po sebi.
Eto, samo ove tri lule ispričat će vam priče o vremenima koja su prošla, ljudima koji su ih izrađivali ili samo koristili, ali će vas i potaknuti na promišljanja o životu, njegovom smislu i vrijednostima koje on donosi i odnosi. A to su tek tri lule u mojoj kolekciji od njih 120. Kakve tek priče onda pričaju preostale. I onda… je li kolekcija od „samo“ 120 lula zaista jedna mala kolekcija ili je ona toliko velika da je gotovo neiscrpan izvor užitka za kolekcionara i ugoda za promatrača?
Hedonizam je to s mnoštvom aspekata!
Siniša Brlas
profesor psihologije i kolekcionar lula
Virovitica-Hrvatska
email: sinisa.brlas@vt.t-com.hr
